Danas sam pročitao fascinantan podatak: 36% biomase faune na Zemlji su ljudi, 60% su životinje koje uzgajamo zbog hrane, a svega 4% čine životinje u divljini. Dakle, 36% zemaljske biomase svakodnevno ubija i jede nesretni dio preostalih 60%, dok svega 4% živi u slobodi. Bojim se da ove brojke najbolje pokazuju suštinu civilizacijske faze koja traje zadnjih nekoliko stoljeća i koju zovemo industrijski kapitalizam.
S pravom se valja pitati jesmo li mi uopće „civilizacija“? Aboriđinska kultura Australije skladno je živjela četrdeset tisuća godina dok nisu stigli „civilizirani“ Europljani i uništili njen kontinuitet. Kultura sjevernoameričkih Indijanaca imala je sličnu sudbinu. Nakon deset tisuća godina suživota s prirodom došli su „civilizirani“ doseljenici koji su ih praktički istrijebili. Tisućljetnu povijest Azteca, Maja i Inka pohlepni Europljani uspjeli su uništiti u svega nekoliko desetljeća. Slično se dogodilo, ili događa, tradicionalnim zajednicama Polinezije ili dijelova Afrike.
To smo radili drugima, a što danas radimo sebi? Egocentrična i agresivna kultura industrijskog kapitalizma svakodnevno uništava ekološki i biološki supstrat planete i to naziva tehnološkim napretkom. Istodobno, njena tradicija nasilja, dominacije, nametanja i netrpeljivosti, gramzljivosti, pohlepe i sebičnosti uništava psihičko stanje i stabilnost ionako prebrzo rastućeg stanovništva. Čovječanstvo, izgleda, srlja prema ekološkom i psihološkom kraju.
Narodi koje zovemo primitivnima živjeli su u skladu s prirodom, a mi ju svakodnevno silujemo iz sebičnog interesa. Za urođenike svijet je bio sastavljen od ljudskih ljudi, biljnih ljudi, šumskih ljudi, morskih ljudi, kamenih ljudi… u ove su se kategorije, osim pripadnika plemena, ubrajale sve biljke i životinje, kopnene i morske, pa čak i stijene. Sve stvari iz prirode smatrane su „živim bićima“, a njih valja poštivati i s njima živjeti u skladu. Vjerovali su da svako živo biće ima pravo živjeti i umrijeti dostojanstveno. To je jednako vrijedilo za čovjeka, stablo, životinju, ribu ili stijenu.
Naša civilizacija takav pogled na svijet zove „primitivnim“. No što je primitivnije? U svemu vidjeti vječni „duh“ prirode, ili ga tražiti samo u ljudima? Sve oko sebe gledati i štititi kao život, ili slaviti nikad viđena božanstva koja će spasiti naše duše bez obzira na količinu patnje koju smo za života prouzročili svemu živome i neživome oko sebe?
Kad urođenici tvrde da “stablo, šuma, rijeka ili more sadrže duhove njihovih predaka“ mi to zovemo iracionalnim. A kako nazvati naše ponašanje sječe i spaljivanja pluća planete, vođenje bratoubilačkih ratova, ili zagađenje pitkih voda tonama smeća?
Američki su urođenici kod svake važne plemenske odluke razmišljali kakav će biti njen utjecaj sedam generacija unaprijed. Mi ne razmišljamo niti o posljedicama za generaciju naše djece. Kad bi ubili bizona ili riječnu pastrvu da prežive, urođenici bi im se ispričali. Mi se rijetko ispričamo žrtvama zločina u ratu ili saobraćaju, a kamo li onima ubijenim iz koristoljubivosti, pohlepe ili mržnje.
Danas civilizacija industrijskog kapitalizma stvara par stotina milijardera koji nikad neće moći potrošiti ni djelić novca sa svojih debelih bankovnih računa, a istodobno nekoliko milijardi ljudi živi u oskudici. Dok jedna trećina svjetskog pučanstva gladuje, jedna trećina pati od bolesne debljine. Ranjena planeta gomila ožiljke u obliku otopljenih ledenjaka, poplavljenih ravnica i spaljenih šuma, a mi i dalje crpimo naftu i kopamo ugljen. Okruženi smo dvjema pandemijama, Covida i kronične depresije. Više ne znamo niti zaspati, niti se veseliti, niti tugovati, niti se koncentrirati i smiriti bez kemikalija i pilula.
Kad su britanski vojnici naučili afričko pleme igrati nogomet, urođenici su ganjali loptu do sumraka, ali ni tada nisu prestali. Vojnici ih upitaše zašto još igraju, a oni odgovore: Čekamo da bude neriješeno. Ne možemo prestati ako je jedna strana pobijedila, a druga izgubila. Igra ima smisla samo ako svi pobijedimo i odemo s terena zagrljeni i sretni.
Na jednom polinezijskom otoku ljudi koji žive od prodaje kokosovih oraha, svakog jutra donesu na tržnicu 20 plodova da bi zaradili 3 dolara. Kad cijena kokosovih oraha poraste, oni ih donesu 15 da zarade 3 dolara. Četvrti dolar ih ne zanima, ne znaju što bi s njim jer im nije potreban za skladno preživljavanje.
Može li naša civilizacija još učiti iz takvih primjera, ili je već odavno prekasno?